Jedna od najproblematičnijih rasprava u svijetu stvaranja je stvaranje i konfiguracija istinskog i originalnog pečata koji nas razlikuje od ostalih stvaralaca. Ali identitet svakog autora se vremenom konfigurira, stil koji usvajamo ima značajnu težinu i zapravo je jedinstveni i različiti pečat jedan od ciljeva koji imamo svi mi koji smo posvećeni svijetu slike jer to na neki način znači i da smo pronašli našu stranicu, da smo locirani i imamo definiranu liniju posla i nešto što prevazilazi, pronašli smo učinkovit kanal za izražavanje.
S tim u vezi, danas bih želio razgovarati o izotopijama, koje su lične ocene koje identifikuju tvorca određenog dela. Funkcija koju ovi znakovi imaju u diskursu je nekako regulirati naš vizuelni tekst i tako stvoriti neku vrstu harmonije, toka koji daje određeno značenje tekstovima koje je razvio svaki autor i koji pružaju alternativni nivo značenja. Na taj način autor stiče veliku dozu slobode, neovisnosti i imovine. Ono što suncokreti mogu značiti kao simbol unutar Van Goghovog djela, na primjer, ne znači isto što i suncokreti koji se pojavljuju u djelu drugog slikara ili umjetnika, a to je zbog konstrukcije neovisnih i cjelovitih slika ili univerzuma.
Ovaj element je u potpunosti povezan sa vremenom postmodernizam što je takođe povezano sa pojmom autorstva. Pečat neovisnog autora i kult koji se godinama stvarao oko lika autora ima puno veze s nastankom umjetničkih škola i avangarde. Od tada su se zapisi, načini stvaranja i karakteristike pojavili kao instrument kroz koji se može materijalizirati identitet tvorca, a s tim i vrijednost njegove totalno transgresivne vizije i klica vlastitog pucanja s masom umjetničkih djela .
Da bi se saznalo više o autoru, nužna je komparativna analiza njegovih djela tokom njegove karijere. Na taj način možemo dobiti vjeran odraz evolucije umjetnika i njegovog djela, a na isti način to možemo učiniti vlastitim radom. Za nas značajni i prepoznatljivi simboli (u Van Goghu jedan od njih bio je suncokret, ali u vašem slučaju to je vjerojatno drugi) koji najbolje predstavljaju našu viziju mogu s vremenom promijeniti svoje značenje i steći nove nijanse. Ovo je nešto vrlo važno i zaista zanimljivo. Jezik umjetnika trebao bi biti dinamičan i mijenjati se s vremenom, jer je to pokazatelj evolucije i bogatstva.
Mnogi autori definirali su izotopije ili oznake autorskih prava iz niza karakteristika:
- Zasnivaju se na prijedlog alternativa različitih ili suprotnih uobičajenim u načinima prijema.
- Namijenjen je ponudi, u većini slučajeva, lično i intimno gledište kroz pristupe načinima ličnog predstavljanja, a velika se važnost daje metodama eksperimentalne kreativnosti.
- Obično to označavaju lično ponašanje određenog autora nude prestupe kanonima uspostavljenim u estetskoj konfiguraciji određene ere.
To je pitanje koje pretpostavlja nuklearnu kontroverzu u svijetu stvaranja. Kako umjetnik pronalazi svoj identitet i vlastiti pečat? Kako se proces stvaranja razvija tako da su sva razvijena djela povezana jedni s drugima i neporeciva djeca samog autora? Ruptura je gotovo neophodna, jer je simptom da je tvorac uspio pogledati u sebe do te mjere da prelazi kanone koji su sistematski uspostavljeni u našem društvu. Na taj način uspio je prekinuti sa vanjskim nametanjem u procesu revolucionarnog ponovnog otkrivanja i izražavanja na ličnom i umjetničkom nivou.
Ne postoji formula za pronalaženje odgovora, niti postoji čarobni recept koji će nas pretvoriti u čvrste i autonomne umjetničke ličnosti, ali dijelom postoji čarolija cjelokupnog procesa stvaranja: svatko pronađe svoju formulu, svoj proces i svoju tehniku postići da se unutrašnji svijet efikasno materijalizira u nešto vanjsko što sadrži univerzalni i prepoznatljivi naboj u očima svakog vidioca. Napokon, ono što umjetnik na neki način radi je rOtkrijte sebe na unutrašnjem nivou kako biste svijetu ponudili magnetski i nadasve originalni sadržaj, koji taj umjetnik može samo razviti, stvoriti i izložiti.