Slika je naš glavni i temeljni predmet rada, ali Jeste li se ikad zapitali što je to slika i kako dopire do našeg mozga? U ovom članku želio bih podijeliti s vama kratak sažetak procesa u kojem dobivamo slike i analogiju koja postoji između biološkog sustava (mozak i ljudsko oko) i digitalnog sistema (ali i analognog) u fotografskom i videografskom kamere.
Ideja o svijetu, naša percepcija stvarnosti, onoga što nas okružuje i nas samih, uglavnom se zahvaljuje intervenciji analognih procesa (ili mehaničkih procesa), iako postoje izuzeci. Fiziolozi i naučnici ovog fenomena kroz istoriju su tvrdili da ljudski vid ima mnogo zajedničkih točaka s digitalnim procesima zahvaljujući kojima foto ili video kamere i skeneri snimaju slike. A drugačije ne može biti, ljudsko tijelo je najsavršenija i najmoćnija mašina na svijetu, bilo bi glupo ne uzimati ga kao referencu kada se kreće u stvaranje sistema za hvatanje i reprodukciju slika. Na neki način, ljudska je vizija „digitalni“ proces, i to kažem pod navodnicima, jer je jasno da postoji previše razlika između te dvije usporedbe, ali grubo komponente procesa imaju lako sličnu misiju.
Zamislite uređaj napravljen od složenog sistema autofokusa koji projektuje svetlost koja se reflektuje od predmeta na zadnji zid kutije. Ovaj zid obložen je sitnim senzorima od kojih svaki bilježi mali dio slike. Zamislite i da ovi senzori tako prikupljene podatke šalju procesoru koji može narediti svaku informaciju sa svakog senzora da formira sliku. Nepopravljivo je slika i koncept koji mi padaju na pamet onaj fotografske kamere Je li tako?
A to je da se senzor fotoaparata sastoji od malih ćelija, od kojih svaka dobiva informacije o malom dijelu slike. Zapravo govorimo o fundusu, koji dijeli strukturu sličnu onoj koju smo upravo opisali kod digitalnih fotoaparata. U našem oku postoji niz bioloških senzora nazvanih fotoreceptori, oblikovani poput konusa i šipke, koji fotokemijskim procesima raščlanjuju sliku koju dobiju na male dijelove podataka. Te se informacije prenose kroz optički živac koji završava u mozgu čija je misija prekomponovanje svih podataka u cjelovite slike. Čunjevi su odgovorni za vid u boji i centralni vid; Za rad im je potrebno dobro osvjetljenje. Brisevi se brinu za periferni vid i mogu raditi u manje svjetlosti.
Slika je način percepcije stvarnosti nastale prenošenjem svetlosti. Kada pronađemo sliku, ne nalazimo dvodimenzionalni grafički prikaz predmeta koji nastaje kad svjetlost prolazi kroz sočivo i projicira se na površinu. Proces vizije je zapravo vrlo jednostavan, vitalni element koji omogućuje čitav proces je svjetlost. Svjetlost se odbija od predmeta i usmjerava prema oku, što je ništa drugo do vrlo komplicirana fotografska leća na čijem se dnu nalazi biološka emulzija. Različiti objekti imaju različitu sposobnost odbijanja svjetlosti, a ovisno o valnim duljinama koje odražavaju (sjetite se, na primjer, da ono što crna boja apsorbira svjetlost dok bijela boja odražava dajući veću količinu) imaju jednu ili drugu boju i sa promenljivim intenzitetom. I uzimajući sve ovo u obzir, prilikom snimanja slika čovjek je stvorio uređaje koji oponašaju ponašanje ljudskog oka. Analogne fotografske i kinematografske kamere mehanizmi su sa sistemom sočiva koji projiciraju svjetlost na emulziju srebra. Digitalne fotografije i video kamere rade isto, ali sliku projiciraju na čip za hvatanje slike koji se zove CCD (napunjeni uređaj). To su integrirani krugovi koji iskorištavaju sposobnost određenih poluprovodničkih materijala da proizvode električni signal kada primaju fotone. CCD-ovi, koji se sastoje od hiljada sićušnih ćelija za sakupljanje svjetlosti, raščlanjuju sliku na hiljade sitnih fragmenata. Sastoje se od malih ćelija, od kojih svaka bilježi i prenosi informacije koje odgovaraju jednom fragmentu slike, kao da je to zagonetka.
Impresivno zar ne? Ovdje imate ilustraciju koja vrlo dobro sumira ove sličnosti i koja nam omogućava jasnije razumijevanje načina rada kamera.
